Nakon pomnog planiranja odvažio sam se na planinarenje nešto dalje od Zagreba, na planinu Risnjak.
Risnjak se nalazi u istoimenom Nacionalnom parku a smješten je u Gorskom kotaru. Vrh Risnjaka je visok 1528 metara.
Krenuo sam na put oko šest sati u jutro i pokupio usput još jednog zaljubljenika u prirodu koji nije još bio na Risnjaku a voli Velebit. Rano sam krenuo zato jer sam očekivao gužvu u prometu pošto su ovih dana udarni turistički termini pa svi žele na more.
Nakon prolaska naplatnih kućica Lučko, na izlazu iz Zagreba, promet je bio gust a u jednom momentu se stvorila i kolona. Uzrok kolone je bio sudar, a nakon prolaska tog mjesta promet se je ubrzao. Nakon Karlovca vozilo se je sasvim lijepo i bez zastoja.
Skinuo sam se s autoputa na izlazu Oštrovica i krenuo prema Gornjem Jelenju. Nakon dolaska na Gornje Jelenje cilj mi je bio ulaz u Nacionalni park Vilje gdje sam namjeravao ostaviti automobil. Put do Vilja je dosta loš makadam dug oko 8 km pa sam vozio sporo ali srećom dobro je prošlo i nisam probušio gumu a nisam imao niti nikakvu štetu na vozilu.
Ulaz u nacionalni park nije ništa posebno, tek nadstrešnica i klupa na kojoj je bio renđer koji je naplaćivao ulaznice. Za odrasle je ulaz 45kn a za članove planinarskih društava (poput mene) 25 kn tako da sam prošao jeftinije od svojeg kolege. Dobro je to što je mjesto na kojem sam ostavio auto zato čuvano. Pročitao sam na Internetu da su planinari ostavljali svoja vozila na drugim mjestima pa su im migranti provaljivali u vozila i krali stvari.
Planirao sam doći do Vilja do vrha za sat i pol i istim se putem vratiti nazad. Ulaz u nacionalni park nalazi se na 1168m nadmorske visine. Staza je bila cijelom putem dobro markirana, široka i pregledna te je bila lagana za planinarenje do Medvjeđih vrata. To su dvije stijene između kojih prolazi staza i odakle počinje strmiji uspon. U zraku se je osjećao miris prirode i crnogorice ali je bilo i dosta malih sitnih mušica ali koje nisu gnjavile. Nakon sat vremena približili smo se planinarskom domu Josip Schlosser. Dom je bio zatvoren jer, prema riječima renđera sa ulaza u park, nisu mogli pronaći koncesionara koji bi obavljao ugostiteljsku djelatnost tako da je dom zaključan a zub vremena čini svoje pa bi na njemu trebalo napraviti ozbiljniju renovaciju. Ali pored doma ima klupa pa se može pojesti hrana i piće koje se donese sa sobom.
Od Planinarskog doma do vrha ima 15-20 minuta hoda po strmoj stazi koja je mjestimično popraćena sa sajlama. Vrh je kamenit i negostoljubiv ali se sa njega pružaju prekrasni vidici. Za čudo na vrhu je bilo dosta planinara što nisam očekivao. Također važna stvar za sakupljače žigova je ta da na vrhu ima tri žiga. Jedan od obilaznice, jedan ne znam od čega i onaj pravi. Problem može biti taj što u dostupnoj literaturi piše da je žig ubetoniran u stijenu. To je točno, ali dva kriva. Pravi se nalazi u kutiji zabetoniranoj u stijenu.
Na vrhu sam se zadržao oko pola sata, a nakon ručka sam se spustio do planinarskog doma.
Nakon dogovora odlučili smo se vratiti drugim putem do auta. Taj put vodio je prema Platku a spajao se je sa makadamom koji je vodio do mjesta gdje smo ostavili auto. On je bio nešto zahtjevniji za proći jer je staza bila kamenita pa je trebalo paziti kuda se staje. No za sat i pola smo stigli do auta pa smo se mogli vratiti istim putem kojim smo stigli.
Uglavnom, danas sam proveo lijepo dan na terenu na kojem još nisam bio. Nisam zalutao niti se izgubio tako da je za preporučiti svim izletnicima srednje do dobre kondicije.
Zlatko Gregurek